Vrijeme provedeno s djecom-najbolja investicija
Post objavljen 03.11.2014.
Naši dečki treniraju plivanje. Kad ih bilo tko pita koji su im dugoročni ciljevi, uvijek je isti odgovor: "Da postanemo profesionalni plivači!" Premda im je plivanje životna strast, posljednjih nekoliko tjedana rezultati su izostali, ali ne samo da su rezlutati izostali nego i ona razdraganost u njihovim očima kada pričaju o natjecanjima, treninzima i plivanju je počela da blijedi. Nakon što smo proveli dan zajedno počela sam da analiziram i razmišljam što bi mogao biti uzrok. Onda me je spoznaja pogodila kao hladni šamar: "Moja djeca misle da mi nije stalo!"
Ne samo da sam se osjećala užasno, krivo, prljavo, nego i potpuno pobjeđeno. S jedne strane, u želji da im omogućim što više posvećivala sam previše vremena novom poslu, a nedovoljno njima. U mojoj glavi plan je bio jasan: "Samo nekoliko tjedana intenzivnog rada, a onda će se sve vratiti na staro! Onda ću imati još više vremena za svoju djecu."
Na žalost, rijetko se ostvare naši planovi, a vrijeme nam nepovratno izmiče. Jedan projekat, pa drugi, treći, nekoliko tjedana se pretvorilo u mjesec, pa mjesec i pol i moglo je otići u nedogled da mi dečki nisu pokazali svojim rezultatima da najnoviji projekti lagano ali sigurno zamjenjuju naše dragocjene trenutke provedene skupa.
Bilo je vrijeme za poduzimanje drastičnih mjera! Iako bi mi trebalo mnogo duže da završim neke planirane aktivnosti za taj dan, odlučila sam povesti dečke sa nama. Radili smo zajedno na projektima, družili se, razgovarali i bili na kraju dana nagradjeni sa: "Mama, tata, hvala! Ovo nam je bio najljepši dan u životu!" To je onaj momenat kad novci, projekti, aktivnosti blijede, a te riječi zauvijek bivaju duboko zakopane na posebno čuvanom mjestu u našim srcima i pamćenju-mjestu prelijepih sjećanja!
Nisam se zaustavila samo na tome, napravila sam listu značajnih datuma, obiteljskih tradicija i plan koji bi oslobodio barem jedno od nas dvoje (na svu sreću smo dvoje) da budemo prisutni na svim natjecanjima i na svim njima važnim događajima. Da budemo uz njih, sa njima i da podjelimo sve te značajne trenutke, jer oni tako brzo prođu. Da li ćemo jednog dana, kada odrastu i krenu svojim putem, imati zalihu onih prelijepih sjećanja ili zalihu žaljenja? Na kraju dana, što nam je najvažnije? Njihova sreća, razdraganost, zajedničke pobjede? Ili samo financiranje istih? Ja želim da moja djeca odrastu čvrsto utemeljena u svoje mogućnosti i da imaju potpunu podršku, materijalnu, emotivnu, psihološku od nas-njihovih roditelja. Zato pažljivo biram trenutke da ih uvrstim u sve što radim, da provedem sa njima vrijeme i da uvijek znaju da su mi oni najbitniji na svijetu!
Uživajte u svakom trenutku svoga roditeljstva!
Ne samo da sam se osjećala užasno, krivo, prljavo, nego i potpuno pobjeđeno. S jedne strane, u želji da im omogućim što više posvećivala sam previše vremena novom poslu, a nedovoljno njima. U mojoj glavi plan je bio jasan: "Samo nekoliko tjedana intenzivnog rada, a onda će se sve vratiti na staro! Onda ću imati još više vremena za svoju djecu."
Na žalost, rijetko se ostvare naši planovi, a vrijeme nam nepovratno izmiče. Jedan projekat, pa drugi, treći, nekoliko tjedana se pretvorilo u mjesec, pa mjesec i pol i moglo je otići u nedogled da mi dečki nisu pokazali svojim rezultatima da najnoviji projekti lagano ali sigurno zamjenjuju naše dragocjene trenutke provedene skupa.
Bilo je vrijeme za poduzimanje drastičnih mjera! Iako bi mi trebalo mnogo duže da završim neke planirane aktivnosti za taj dan, odlučila sam povesti dečke sa nama. Radili smo zajedno na projektima, družili se, razgovarali i bili na kraju dana nagradjeni sa: "Mama, tata, hvala! Ovo nam je bio najljepši dan u životu!" To je onaj momenat kad novci, projekti, aktivnosti blijede, a te riječi zauvijek bivaju duboko zakopane na posebno čuvanom mjestu u našim srcima i pamćenju-mjestu prelijepih sjećanja!
Nisam se zaustavila samo na tome, napravila sam listu značajnih datuma, obiteljskih tradicija i plan koji bi oslobodio barem jedno od nas dvoje (na svu sreću smo dvoje) da budemo prisutni na svim natjecanjima i na svim njima važnim događajima. Da budemo uz njih, sa njima i da podjelimo sve te značajne trenutke, jer oni tako brzo prođu. Da li ćemo jednog dana, kada odrastu i krenu svojim putem, imati zalihu onih prelijepih sjećanja ili zalihu žaljenja? Na kraju dana, što nam je najvažnije? Njihova sreća, razdraganost, zajedničke pobjede? Ili samo financiranje istih? Ja želim da moja djeca odrastu čvrsto utemeljena u svoje mogućnosti i da imaju potpunu podršku, materijalnu, emotivnu, psihološku od nas-njihovih roditelja. Zato pažljivo biram trenutke da ih uvrstim u sve što radim, da provedem sa njima vrijeme i da uvijek znaju da su mi oni najbitniji na svijetu!
Uživajte u svakom trenutku svoga roditeljstva!
