Majka majci
Post objavljen 20.08.2014.
Ja sam jedna od onih luckastih majki koja voli promatrati svoju djecu neopaženo. Osim što me ispunjava nevjerojatnim osjećajem ponosa, postignuća i ljubavi, također otkriva inače neviđene istine o njima.
Uglavnom su to reakcije na stvari, okolinu i način na koji njihov um radi. Čitajući znakove tih iskustava spoznajem karakter moje djece. Putujući nedavno s najmlađima (blizanci), ciljano, da provodemo vrijeme s njima neposredno prije početka školske godine primijetila sam zanimljiv 'fenomen'. Bila sam svjestna toga i prije, ali bilo je tako očito u skoro namještenom scenariju. Dečki su se slagali odlično kad su bili zauzeti! U trenutku kad je postalo iole dosadno, uspjeli bi naljutiti jedan drugog i počelo je prepucavanje. Naravno, neke od tih situacija su ponekad opravdane, ali većina njih su bile pretjerane.
Kao što svi roditelji mogu posvjedočiti, biti sudac i porota braći je zamorna, i prije svega uznemirujuća uloga koju roditelj može imati. Kako presuditi ko je u pravu a ko u krivu? Pogotovo ako su iste dobi? Volite ih podjedanko i ne želite birati strane, ali da bi se to razriješilo morate odabrati jednu. Da li da ih prepustite samima sebi i nadate se da će pronaći rješenje? Što ih zapravo želite podučiti u tim situacijama? Čak i nakon što čujete obje strane priče imate li dovoljno informacija da donesete pravednu odluku?
Upravo ova situacija na koju smo naišli pokazala se takvim izazovom. Jedan od dječaka je uzeo peraje dok je drugi uzeo disalica za ronjenje. Onaj s perajama je u određenom trenutku prišao bratu da ga zamoli za disalicu, dok ga je ovaj samo ignorirao. Suosjećala sam se s malenim, znajući kakav je to osjećaj kad te ignoriraju, videći njegovu ogorčenost, osjetila sam potrebu da interveniram i riješim stvari. Koristeći svoj autoritet, 'ubijedila' sam njegovog brata da mu da disalicu, no dajući mu istu skroz se rastužio. Je l' to kradem jednom da bi dala drugom?, pomislih. Pokušala sam ga urazumiti, nudila rješenja, ali ništa ga nije usrećilo. Jesam li pogriješila? Možda sam ih trebala pustiti da sami riješe problem? Jesam li ga povrijedila? Što sam ga/ih naučila svojom intervencijom?
Prije donošenja konačne odluke promatrala sam ih neko vrijeme razmišljajući o najboljem rješenju. Dok je jedan od njih sretan skočio u vodu drugi je našao drugu zanimaciju. Da li je to kraj priče? Želim li da se problemi brzo i jednostavno riješe samo zato što je to lakše za mene? Trenutak kasnije pozvala sam tužnog da dođe da popričamo. Onako sladak i poslušan došao je bez prigovora. Potrajalo je dok mi nije iznio svoje viđenje stvari. Sagledavajući njegovu perpsektivu ubrzo sam shvatila zašto mu se moja ideja nije svidjela. Nije bio gotov s korištenjem disalice, imao je još dosta toga da završi, uvidjela sam kako mu moja ideja nije pomogla u tome planu. Ispričala sam mu se zbog upotrebe mojeg autoriteta da riješim problem i objasnila mu što je bila moja ideja. Shvativši moju želju prihvatio je moju ispriku.
Ovaj primjer, iako mala, svakodnevna pojava, potakla me na razmišljanje. Zašto sam reagirala ovako? Jesam li tražila prečac? Da, to je bila moja pogreška u prošlosti, ali ne i ovaj put, složila sam se s njegovim bratom jer je bilo puno lakše poistovjetiti se s njim. Postavivši stvari tim redoslijedom bilo mi je jasno da sam pogriješila. No, poštujući i priznavajući njegova prava i mišljenje jedina preostala stvar je bila da se ispričam i stavim svoje strahove i pobude na stranu.
Dragi roditelji, koliko god naša djece nose naše gene, oni su svoji ljudi. Čak i u trenutcima kad nas iznerviraju, ili nam nisu potpuno razumljivi. No, bez obzira na to, naš je posao (ma koliko težak bio) da ih zaštitimo,naučimo i učinimo da se osjećaju sigurno i bezbrižno. Ne ponovite moju grešku i ne poistovjećujte se s njima. Postavite se na stranu i moći ćete im suditi kao zasebnim jedinkama a ne kao što bi vi željeli da vama neko čini.
Imajte odličan i sretan dan roditeljstva! Uživajte u tim trenucima jer prebrzo prođu!
Uglavnom su to reakcije na stvari, okolinu i način na koji njihov um radi. Čitajući znakove tih iskustava spoznajem karakter moje djece. Putujući nedavno s najmlađima (blizanci), ciljano, da provodemo vrijeme s njima neposredno prije početka školske godine primijetila sam zanimljiv 'fenomen'. Bila sam svjestna toga i prije, ali bilo je tako očito u skoro namještenom scenariju. Dečki su se slagali odlično kad su bili zauzeti! U trenutku kad je postalo iole dosadno, uspjeli bi naljutiti jedan drugog i počelo je prepucavanje. Naravno, neke od tih situacija su ponekad opravdane, ali većina njih su bile pretjerane.
Kao što svi roditelji mogu posvjedočiti, biti sudac i porota braći je zamorna, i prije svega uznemirujuća uloga koju roditelj može imati. Kako presuditi ko je u pravu a ko u krivu? Pogotovo ako su iste dobi? Volite ih podjedanko i ne želite birati strane, ali da bi se to razriješilo morate odabrati jednu. Da li da ih prepustite samima sebi i nadate se da će pronaći rješenje? Što ih zapravo želite podučiti u tim situacijama? Čak i nakon što čujete obje strane priče imate li dovoljno informacija da donesete pravednu odluku?
Upravo ova situacija na koju smo naišli pokazala se takvim izazovom. Jedan od dječaka je uzeo peraje dok je drugi uzeo disalica za ronjenje. Onaj s perajama je u određenom trenutku prišao bratu da ga zamoli za disalicu, dok ga je ovaj samo ignorirao. Suosjećala sam se s malenim, znajući kakav je to osjećaj kad te ignoriraju, videći njegovu ogorčenost, osjetila sam potrebu da interveniram i riješim stvari. Koristeći svoj autoritet, 'ubijedila' sam njegovog brata da mu da disalicu, no dajući mu istu skroz se rastužio. Je l' to kradem jednom da bi dala drugom?, pomislih. Pokušala sam ga urazumiti, nudila rješenja, ali ništa ga nije usrećilo. Jesam li pogriješila? Možda sam ih trebala pustiti da sami riješe problem? Jesam li ga povrijedila? Što sam ga/ih naučila svojom intervencijom?
Prije donošenja konačne odluke promatrala sam ih neko vrijeme razmišljajući o najboljem rješenju. Dok je jedan od njih sretan skočio u vodu drugi je našao drugu zanimaciju. Da li je to kraj priče? Želim li da se problemi brzo i jednostavno riješe samo zato što je to lakše za mene? Trenutak kasnije pozvala sam tužnog da dođe da popričamo. Onako sladak i poslušan došao je bez prigovora. Potrajalo je dok mi nije iznio svoje viđenje stvari. Sagledavajući njegovu perpsektivu ubrzo sam shvatila zašto mu se moja ideja nije svidjela. Nije bio gotov s korištenjem disalice, imao je još dosta toga da završi, uvidjela sam kako mu moja ideja nije pomogla u tome planu. Ispričala sam mu se zbog upotrebe mojeg autoriteta da riješim problem i objasnila mu što je bila moja ideja. Shvativši moju želju prihvatio je moju ispriku.
Ovaj primjer, iako mala, svakodnevna pojava, potakla me na razmišljanje. Zašto sam reagirala ovako? Jesam li tražila prečac? Da, to je bila moja pogreška u prošlosti, ali ne i ovaj put, složila sam se s njegovim bratom jer je bilo puno lakše poistovjetiti se s njim. Postavivši stvari tim redoslijedom bilo mi je jasno da sam pogriješila. No, poštujući i priznavajući njegova prava i mišljenje jedina preostala stvar je bila da se ispričam i stavim svoje strahove i pobude na stranu.
Dragi roditelji, koliko god naša djece nose naše gene, oni su svoji ljudi. Čak i u trenutcima kad nas iznerviraju, ili nam nisu potpuno razumljivi. No, bez obzira na to, naš je posao (ma koliko težak bio) da ih zaštitimo,naučimo i učinimo da se osjećaju sigurno i bezbrižno. Ne ponovite moju grešku i ne poistovjećujte se s njima. Postavite se na stranu i moći ćete im suditi kao zasebnim jedinkama a ne kao što bi vi željeli da vama neko čini.
Imajte odličan i sretan dan roditeljstva! Uživajte u tim trenucima jer prebrzo prođu!
