Dječaci su dječaci
Post objavljen 13.03.2015.
Isprva sam ih gledala s velikim zadovoljstvom pa s strepnjom, pa sa "jesam li ti rekla" pogledom, da bi na kraju sve završilo s nevjericom!
Moj dragi je, u potrazi za avanturom, otkrio nevjerojatno jednostavan i praktican projekt za decke i sebe-puhalica s laserom. Proveo je nekoliko dana vozeći se okolo po trgovinama da nade sve potrebne materijale. Slijedilo je piljenje i lupanje, pa onda kreativna nota za završne detalje. Kuća je bila puna uzbuđenja da si ga mogao rezati pilom. (Ok, ok možda zvuči glupo, ali nisam mogla zaobići ovu stereotipnu frazu!)
Kraj prvog čina.
Vrijeme je za pravljenje municije. Neumorno su radili na projetku.
Puhalice su maskirane, uloženo puno truda i novca, te je vrijeme da se konačni proizvod s ponosom predstavi.
Kraj drugog čina.
Do sad je koliko-toliko izgledalo nevino ali...
Sada je vrijeme za primjenu, puhalice su se pokazale nevjerojatno preciznim, izdržljivim i razornim.
Gotov je i treći čin.
Sada je na redu bila dnevna fascinacija puhalicama.
Dok jednog dana sjedim u dnevnoj sobi gledajući ih kako koriste svaki djelić slobodnog vremena vježbajući preciznost s puhalicama. Uzbuđenje je brzo zamijenio strah. Kao 'paranoična' mama/supruga, vidjela sam bezbroj mogućih scenarija iz kojih netko izlazi povrijeđen. Savjesno sam im dala do znanja da je sigurnost najvažnija dobivši standardan odgovor: "Znamo, znamo!"
Par dana poslije, nakon male strke, jedan od blizanaca uđe u moju sobu sa "oružjem", postavi ih na dodijeljenom mjestu (za zaplijenjenje stvari) i krene da izađe iz sobe. Bio je vidno potrešen i na rubu suza. Nisam ga takvog mogla pustiti van, nakon što sam ga zamolila da mi objasni u čemu je problem: "Pogodio sam brata u oko!", plačući mi je rekao. "Osjećam se tako krivim, tako loše, mama! Hoće li on biti u redu?", ponavljao je dok je bujica suza tekla.
Nakon što sam ga utješila i smirila, pozvala sam mu brata u sobu, da vidim da li je sve ok s njim. "Malo me bocka, al sve je ok, vidiš?" Imala sam što i vidjeti veliku crvenu oteklina na kapku, crvenilo u oku i poluzatvoreno oko. Očigledno je boljelo i jedva ga je mogao otvoriti, ali hrabro je štitio brata 'počinitelja', oproštajno prikrivajući svoju bol. Što sam drugo mogla učiniti nego nasmiješiti se i pustiti ga da ode.
On nije bio povrijeđen bratovim djelom, nije bio uvrijeđen, tražio je opravdavanje i pokušao ga oraspoložitio rekavši da je to bilo slučajno, a ne namjerno. Čak i za bol koju je osjećao, pokušao je uvjeriti mene autoritativnu osobi da nije strašno, jer nije želio da njegov brat upadne u nevolje. Zovu ga 'bratski pakt' između sebe, " To je samo nešto što radimo jedan za drugog", kažu njih dvojica, "pa on mi je brat!"
Toliko puta se svađamo i ljutimo na druge, koji je pravi razlog tome? Može li biti da mislimo da je netko toliko opak, te da to radi namjerno? Možemo li pokriti mnoštvo grijeha plaštom ljubavi, baš kao što su naši dečki učinili? Hoće li nas to koštati? Kad bi barem više nas bili takvi prema drugima!
