Ostati ili odustati
Post objavljen 16.08.2016.
Dok sjedim ovdje na vlaku u Njemačkoj, misli, emocije, zaključci i pitanja se množe, kao potpourrii u glavi. Uskoro će me ovaj vlak odvesti do zračne luke, a ja ću biti na putu kući. Upravo sam otpratila svoju kćer na njen prvi posao, njegovateljica konja. To je nešto što ona voli i u čemu uživa neizmjerno. Tako mnogo ciljeva se ostvarilo ovom poslovnom prilikom koje je ona sama sebi zacrtala. Ostvarenje sna. Novi početak za novu eru njenog života. Eru neovisnosti. Uzbuđenje je osjetno oslabilo, kad smo se opraštale. Njene suzne oči su mi bile dovoljne da zaboravim sve svoje planove i obaveze te da je povedem sa sobom kući (čak, i ako treba da je sakrijem pod kaput). Uspjela sam se odupirjeti toj potrebi. No kako sam odmicala od nje počela sam se pitati: 'Trebamo li gurati našu djecu ka nezavisnosti? Jesam li pogriješila što nisam ranije? Trebamo li ih samo baciti u 'vatru' i nadati se najboljem? Što ako oni nisu spremni? Da li bi ih to učinilo otpornijim, žilavijim na ono što život sprema za njih? Ili bismo trebali biti strpljivi i puni razumijevanja, dopuštajući im da sazrijevaju dok su kod nas na sigurnom? A onda kada budu spremni će poletjeti punom snagom, uzbuđenjem, radošću, a ne suznih pogleda. '
Ja sam za nježni pristup roditeljstvu, to je moj stil odgoja! Ali nije bilo uvijek tako (kao što bi moj najstariji sin uvijek rado istaknuo). Žao mi je reći, ali sam imala svoj dio nestrpljivosti, guranja, bockanja, podmićivanja, kao i strogog roditeljevanja, čak i kada oni nisu bili spremni. Bilo je tada toliko, dobronamjernih ljudi u mom životu, spremnih da mi kažu kakav ja trebam biti roditelj. Mlada, izgubljena sa ogromnom odgovornošću odgoja djece. Osjećajući potrebu za usmjeravanjem, bila sam spremna slušati i primjenjivati sve savjete, bez obzira što su predlagali. Priznajem, podlegla sam njihovim savjetima za 'teškom rukom', . Nisam znala bolje, a onda bih se poslije osjećala krivom, do te mjere da sam htjela premotati film i ponoviti sve. Bilo je tu puno povuci-potegni sa svim tim previranjima u to vrijeme.
Imala sam sve te strahove poput drugih mladih roditelja, po prvi put roditelja, a povrh svega, jedno vrijeme i samohrana majka. 'Moja djeca se ne razvijaju onako kako piše u knjizi', brinula sam. 'Ne postižu prekretnice na vrijeme'. Bojala sam se da su spori, da zaostaju za svojim vršnjacima. "Vidi kako njihova djeca već ...'", mi je često bilo na pameti.
Vremenom sam naučila; moja djeca su na vlastitom rasporedu. Oni su savršeni, baš takvi kakvi jesu, upravo kao što bi i trebali biti. Sve važne prekrtenice razvoja postigli su na vrijeme, svojim tempom. Oni su svoji, jedinstveni. Individue sa svim svojim posebnostima, kapricima i tempom. Oni ne kasne ili rane, stižu točno na vrijeme, svoje vrijeme!
Voljela bih da sam to znala tek kad sam počinjala sa odgojem djece. To bi me spasilo od mnogih osjećaja krivnje, kajanja, straha,brige, uspoređivanja i mjerenja. A ako moja kćer odluči da joj je dosta u bilo kojem trenutku (makar i prvi tjedan svog novog početka) ja ću biti u zračnoj luci i čekati je raširenih ruku.
Jesam li je iznevjerila kao roditelj? Može li bezuvjetna ljubav iznevjeriti? Je li ona neuspijeh jer nije ispoštovala ugovor do kraja? Mogu li se vrijedne pouke iz prvog neuspjelog pokušaja nazvati promašajem? Ja bih vas ostavila s tim mislima da sami odlučite za sebe kakav je vid roditeljstva za vas. Nakon što ste se odlučili oslonite se na njega bez obzira na sve. Kad se spuste zastori znati ćete da ste dali sve od sebe. To je jedna sretna misao s kojom ja mogu da živim.
Ja sam za nježni pristup roditeljstvu, to je moj stil odgoja! Ali nije bilo uvijek tako (kao što bi moj najstariji sin uvijek rado istaknuo). Žao mi je reći, ali sam imala svoj dio nestrpljivosti, guranja, bockanja, podmićivanja, kao i strogog roditeljevanja, čak i kada oni nisu bili spremni. Bilo je tada toliko, dobronamjernih ljudi u mom životu, spremnih da mi kažu kakav ja trebam biti roditelj. Mlada, izgubljena sa ogromnom odgovornošću odgoja djece. Osjećajući potrebu za usmjeravanjem, bila sam spremna slušati i primjenjivati sve savjete, bez obzira što su predlagali. Priznajem, podlegla sam njihovim savjetima za 'teškom rukom', . Nisam znala bolje, a onda bih se poslije osjećala krivom, do te mjere da sam htjela premotati film i ponoviti sve. Bilo je tu puno povuci-potegni sa svim tim previranjima u to vrijeme.
Imala sam sve te strahove poput drugih mladih roditelja, po prvi put roditelja, a povrh svega, jedno vrijeme i samohrana majka. 'Moja djeca se ne razvijaju onako kako piše u knjizi', brinula sam. 'Ne postižu prekretnice na vrijeme'. Bojala sam se da su spori, da zaostaju za svojim vršnjacima. "Vidi kako njihova djeca već ...'", mi je često bilo na pameti.
Vremenom sam naučila; moja djeca su na vlastitom rasporedu. Oni su savršeni, baš takvi kakvi jesu, upravo kao što bi i trebali biti. Sve važne prekrtenice razvoja postigli su na vrijeme, svojim tempom. Oni su svoji, jedinstveni. Individue sa svim svojim posebnostima, kapricima i tempom. Oni ne kasne ili rane, stižu točno na vrijeme, svoje vrijeme!
Voljela bih da sam to znala tek kad sam počinjala sa odgojem djece. To bi me spasilo od mnogih osjećaja krivnje, kajanja, straha,brige, uspoređivanja i mjerenja. A ako moja kćer odluči da joj je dosta u bilo kojem trenutku (makar i prvi tjedan svog novog početka) ja ću biti u zračnoj luci i čekati je raširenih ruku.
Jesam li je iznevjerila kao roditelj? Može li bezuvjetna ljubav iznevjeriti? Je li ona neuspijeh jer nije ispoštovala ugovor do kraja? Mogu li se vrijedne pouke iz prvog neuspjelog pokušaja nazvati promašajem? Ja bih vas ostavila s tim mislima da sami odlučite za sebe kakav je vid roditeljstva za vas. Nakon što ste se odlučili oslonite se na njega bez obzira na sve. Kad se spuste zastori znati ćete da ste dali sve od sebe. To je jedna sretna misao s kojom ja mogu da živim.
